“Kad umire glumac” djelo je poznatog hrvatskog dramatičara, pripovjedača, pisca i romanopisca. Miro Gavran nas uvodi u prošlost likova da bi lakše znali kakve su osobe. Na početku djela likovi su hladni jedan prema drugome, zatim se svađaju, isprepliću im se mišljenja i na kraju shvate kako se zapravo vole.
Najpoznatiji monolog te drame se povezuje s konačnom smrću Eve. U Tomovoj drami također muškarac nagovara ženu da glumi s njim u predstavi, a i odnosi između likova su slični ( odbojnost koja prezali u ljubav). Tom je lik kojem je kazalište jedino valjano a film nije umjetnost te smatra da kazališni glumci ne moraju nužno biti perfektni, baš naprotiv, tvrdi da najčešće nisu. Eva je lik koji smatra da je film jednako kvalitetna grana umjetnosti kao i kazalište.
Kratak sadržaj
Slijedi analiza djela u 1. i 3. sceni.
U prvoj sceni je mjesto radnje mjesto radnje kazališna scena jedne grupe gdje nas pisac uvodi u radnju upoznavanjem likova. Na početku upoznajemo Toma i Evu sa citatom; “Tom s čekićem: klještima popravlja rasklimanu stolicu…Eva elegantno odjevena, odudarajući od ambijenta u kojem se zatekla…”
Tom u svom monologu govori o smrti jednog glumca i svime što on odnosi sa sobom gdje glumac potom umire kao i njegova životna uloga. Slijedi citat; “Kad umire glumac, umire i njegova publika,jer je svojom smrću potvrdio i prolaznost njezina života˝.
“Kad umire glumac”: umiru i brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali…” Dolazi do gašenja refletkora koji nisu bili upaljeni i otkazuju se predstave koje nikada nisu ni bile zakazane.
Glumcu je smrt koja nastupa prije negoli glumac odigra svoju životnu ulogu. Slijedi citat… Kazalište: “a eto , i ti i ja cjelog života živijeli smo u kazalištu i za kazalište”-a nismo je ostvarili samo zato jer nikad nismo bili kazališni partneri.
U trećoj sceni se radnja odvija oko prepirke između Eve i Tome prilikom čega dolazi do raznolikosti u karakterima likova. Dok Eva ima uzvišeno mišljenje o sebi i smatra kako kao profesionalac može sve, Tom misli kako se prema svima treba odnositi jednako i kako nema razlika između glumaca (profesionalaca i amatera), kako svi zaslužuju svoju kaznu za svoje pogreške.
Ovdje nailazimo na motiv kada Tom prepričava pedeset drugu godinu, treću generaciju u povijesti Akademije gdje su i on i Eva polagali prijemni, iako su ga obje položili ipak su otišli različitim putevima, što na kraju utječe na radnju jer im prikazuje neke zajedničke interese i prošlost.
Bilješka o autoru
Miro Gavran je poznat kao veliki književnik i umjetnik te najizvođeniji dramatičar ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, a dosada je imao preko 100 kazališnih premijera u svijetu. Četverostruki je dobitnik Nagrada za dramsko djelo. Dobio je nekoliko kazališnih i književnih nagrada ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu.
Miro Gavran je rođen 1961. godinje u mjestu Gornja Trnava. Školovanje je završio na Akademiji za kazalište, film i televiziju, nakon čega je neko vrijeme radio kao kazališni ravnatelj i dramaturg. Napisao je mnogo romana: Kafkin prijatelj, Judita, Krstitelj, Kako smo lomili noge, Klara itd., Poncije Pilat, Jedini svjedok ljepote te zbirku priča Mali neobični ljudi.
