Search This Blog

Škrtac


Euklion je siromah koji pronalaskom zlata postaje bogat u materijalnom smislu ali gubi na ostalim razinama. Blago u njemu budi sebičnost, pohlepu i strah. Zaboravlja na sve samo misli o zlatu. Fedra je Eukliona kći koja je vođena ljubavlju prema svome Likonidu, vjerna bogu. Megador dolazi iz imućne obitelji i samo zbog želje da se skrasi on prosi Fedru, ali na kraju ipak odustaje. Likonid iz ljubavi prema Fedri odriče se svojeg bogatstva kako bi dobio Fedru i njihovo dijete.

Škrtac je drama u kojoj su glavni motivi škrtost, pohlepa, nezasitnost, neskromnost i zlato. Tema je Euklionova škrtost i pohlepa za zlatom. Jezik je jednostavan, a pisac ismijava ljudske osobine na komičan način. Kompozicija je unutarnja sa 4 čina i jednom vanjskom.
U uvodu Euklion pronalazi zlato i sakriva ga, u zapletu Megador želi oženiti Fedru, tijekom vrhunca ćup sa zlatom nestaje, u obratu Likonid rješava zbrku, rasplet predstavlja Eukliona koji dobiva svoj ćup sa zlatom dok Likonid dobiva Fedru. Likovi su: Kućni bog, Euklion (škrtac), Fedra (Euklionova kći), Stafila (stara sluškinja), Megador (Euklionov susjed), Eunomija (Megadorova kći), Likonid (Eunomijin sin), Strobil (Likonidov sluga), Antraks i Kongrion (kuhari) i Pitodik (sluga).
Kratak sadržaj
Radnja započinje Euklionovim pronalaskom ćupa sa zlatom. Euklion je škrti starac koji pronalazi ćup sa zlatom zakopan u svom domu, te ga sakriva kako ga netko ne bi pronašao. Za to vrijeme Likonid je oljubovao Fedru (Euklionova kći). Megador na nagovor sestre odlazi Euklionu prosit Fedru. Euklion pristaje na Megadorovu prosidbu jer Megador ne traži miraz od Eukliona.
Euklion odlazi zakopati ćup u šumu. Strobil (Likonidov sluga) krade ćup sa zlatom. Likonid moli Megadora da mu prepusti Fedrinu ruku. Nadalje, iz Euklionove kuće izlazi Kućni bog. Kućni bog priča priču o djedu koji je zlato dobio na čuvanje. Euklion je škrt isto kao što je bio i djed, međutim, Fedra svaki dan odaje počast bogu te je njoj za ljubav dao da Euklion nađe zlato kako bi ju lakše udao.
Kućni bog isto tako namješta da Megador zaprosi Fedru kako bi je kasnije Likonid lakše zaprosio. Euklion viče na Stafilu i tjera je iz kuće jer je mislio da ga ona uhodi. Ona odlazi na trg jer će poglavar grada dijeliti srebro. Eumonija savjetuje svoga brata Megadora da se oženi. Oni pripadaju bogataškoj obitelji.

Megador i Euklion se susreću te ga Megador lijepo pozdravlja, Euklionu je to sumnjivo te brže bolje odlazi provjeriti je li njegov ćup na mjestu. Kada mu Megador objasni da je došao tražiti Fedrinu ruku Euklion pristaje ali bez miraza, i dalje strahuje za svoje blago. Svi dolaze u Euklionovu kuću kako bi pripremili svadbu Megadora i Fedre.
Kada Euklion čuje buku i vidi otvorena vrata pomisli da mu kradu ćup. Euklion udara toljagom Kongriona te juri za njim misleći da je lopov. Zbrka se rješava kada Euklion Kongriona uputi kući da radi posao za koji je i namijenjen. Euklion sumnja da je Megador sve namjestio da mu ukradu ćup. Dolazi Megador i u razgovoru sa samim sobom otkriva nam se kao pravednik.

Megador razmišlja na glas, a Euklion ga potajno prisluškuje. Na kraju razgovaraju i Euklion još uvijek strahuje za svoje blago te ga odluči sakriti u hram Vjere. Strobil zna da Likonid voli Fedru te želi da ju on ženi. Strobil prati Eukliona. Likonid moli majku da objasni ujaku Megadoru da on voli Fedru te da mu prepusti njenu ruku.
Fedra upravo rađa i to je potvrda Likonidove priče. Dolazi Strobil sa ćupom. Euklion je shvatio da njegovog ćupa nema i počinje luditi.Na kraju se otkriva sve, dolazi Strobil i govori Likonidu da je pronašao ćup sa zlatom. Likonid traži da se Euklionu vrati zlato. Kraj je izgubljen. Pretpostavlja se da je Likonid vratio Euklionu ćup te je zauzvrat dobio svoju voljenu Fedru.
Bilješka o autoru
Plaut (oko 254. -184. pr. Kr.) je najveći rimski komediograf. Neko je vrijeme bio radnik na pozornici, glumac u Rimu, zatim se kao trgovac zadužio pa je morao raditi kao rob u mlinu. Pripisivalo mu se oko stotinu komedija, a autorstvo je utvrđeno za samo 21, od kojih su najuspjelije ”Menaechmi”, ”Hvalisavi vojnik” i ”Škrtac”.
U svojim djelima obrađuje scene iz obiteljskog građanskog života, ali u fino tkivo grčke komedije unosi elemente grube komike, pa i lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke i tako ih prilagođuje ukusu rimske publike željne prvenstveno razonode. Obilježja Plautove komedije je vješto vođena intriga u kojoj presudnu ulogu ima rob, živi dijalozi, sočan narodni govor te jasno ocrtani, često i karikirani likovi.

Povratak Filipa Latinovicza




Povratak Filipa Latinovicza je povratak na ono što je prekinuto i davanje natrag onoga što je uzeto. Filip se vraća u svitanje nakon 23 godine s prtljagom od otuđenja, živčane rastrojenosti, krize identiteta, raspadnutih vrijednosti i slike svijeta, s razočaranjem u europsku kulturu i civilizaciju u kojoj nije pronašao dom i s umjetničkim klonućem i stvaralačkom nemoći.

Vraća se ne bi li u ponovnom kontaktu sa zavičajnom podlogom i oživljenim uspomenama iz djetinjstva razriješio traume koje vuče sa sobom po svijetu i akumulirao novu životnu i stvaralačku snagu, zbog čega je povratak fizički i psihološki, a koji označava bijeg od civilizacije velikih sivih gradova i sentimentalnu potragu za izgubljenim uporištem, podlogom, životnom neposrednošću, svježinom emocija i identitetom te osobnim i stvaralačkim identitetom.
Njegov identitet je središnje pitanje romana i pitanje paternaliteta (očinstva – nada se da će odgovorom na to pitanje ostvariti identifikaciju). Ovdje se postavlja pitanje vlastita identiteta; pitanje podloge (životnoga oslonca); pitanje majčina života, što postaje egzistencijalni problem te otuđenost, izolacija, nemir, stvaralačka kriza.
Radnja se oslanja i na djetinjstvo, povratak u prostore djetinjstva uz pomoć osjetilnih asocijacija te povratak u trenutke najintenzivnijeg doživljavanja. Radi se o trenucima koji su oblikovali njegove traume “krvavo, tako neizrecivo intenzivno… kao prerano zrelo, razdrto, neuravnoteženo dijete, s dubokim i tamnim kompleksima moralnoga poniženja u sebi, pun nečiste krvi i osjećaja mračnoga progona…” (što se odnosi na majku, Karolinu, bordel, frajle – seksualna trauma i edipovski kompleks – nemogućnost uspostavljanja emocionalnih i tjelesnih odnosa).
Vrijeme i prostor prikazuju simultanost prošlosti i sadašnjosti, isprepletanje i oživljavanje, neprolaženje, pretapanje; bitno i intenzivno trajanje; simboličko značenje vremena i prostora – vrijeme i prostor sjećanja.
Filip je slikar koji osjeća potrebu naslikati sve životne senzacije i umjetnički izraziti simultanost raznorodnih sadržaja svijesti. Takva simultanost proizlazi iz gubitka cjelovitosti, iz raspada vremenskih odnosa i uzročno – posljedičnih veza (atomizirani kaos – snažna analitička svijest koja svako postojanje svodi na besmisao). Ovdje stvari gube svoju unutrašnju povezanost, dolazi do infernalizacije stvarnosti odakle stvaralačka nemoć kada je kriza je dosegnula vrhunac. Javljaju se slikarske vizije: slika razapetog Krista i slika gluhonijema djeteta koje su se približile neostvarivu idealu potpune slikarske sinestezije koja je trebala dočarati ne samo boje nego i zvukove, mirise, pokrete, dodire, nagone… Majčin portret pokazuje razotkrivanje i spoznavanje istine o majci, njegova unutrašnja slika majke i suočavanje.
Priča o majci slaže se uz pomoć nekoliko predmeta koji iskrsavaju u Filipovu sjećanju, a kao potvrdu sumnje daju frajle u bordelu: “jedna od njih”. Postavlja se pitanje što se događa iza majčina paravana? Prisutna je duboka Filipova trauma kao hladna i nepristupačna u djetinjstvu u kojemu mu je vrata zaključala “konačno i nepovratno”.
Bobočka ili femme fatale je hladan oblog Filipovim podrovanim nervima jer posjeduju svijest i spoznaju vlastita stanja – razumijevanje, prepoznavanje. On u njoj prepoznaje nježnost i toplinu koju u djetinjstvu nikada nije dobio od majke.
Kyriales je manifestacija podvojenosti Filipova karaktera, dualizma njegovih nazora, proturječnosti njegova bića, glas njegovih dubokih unutrašnjih sumnji i dilema. To je brodolomac, doktor medicine (dermatolog) i filozofije koji rastače i čovjekovo tijelo i duh. To je čudovišna pojava, superioran u izrazu, nihilist, ruši zanose i ideale, kao luciferski unutrašnji glas, kao alter ego: “Sluša F. Kyrialesa i kao da čuje svoj najskriveniji glas… osjeća kako taj antipatični čovjek govori istinu…” svodeći čovjeka samo na prolaznu materiju.
Na kraju romana slijedi samoubojstvo i Filipov razgovor s majkom te odgovor na pitanje očinstva (Liepach), ubojstvo Bobočke. Baločanski nestaje, a Filip stoji nad zaklanim Bobočkinim tijelom, njezine akvamarin plave oči otvorene su “te se činilo kao da gleda”. Dolazi do odjave cijelog romana, a Filip u tom panonskom blatu (doslovnog i prenesenog značenja) doživljava katarzu. Odgovori su pronađeni, ali problem identiteta nije riješen jer uporište nije izvan čovjeka nego unutar čovjeka. Struktura je otvorena i Filip ima novu priliku.
Kratak sadržaj
Fabula započinje Filipovim povratkom  u rodni grad koji je napustio nakon što je u 7. razedu gimnazije majci ukrao stotinjarku i tri dana lumpao s javnim ženama, nakon čega ga majka više nije htjela primiti u stan. Njegova majka, trafikantica Regina, sama je uzdržavala sina, koji nikad nije uspio saznati tko mu je otac. Nakon povratka u zavičaj (koji se u romanu naziva Panonijom) sjeća se nekih motiva iz djetinjstva (debela Karolina, odlazak s majkom u grad), a zatim ga foringaš Joža vozi u Kostanjevac gdje mu živi majka.
U Kostanjevcu se susreće i s tamošnjim provincijskim svijetom kojega utjelovljuje Silvije Liepach, nekadašnji kostanjevački plemeniti župan. Upoznaje i Bobočku Radajevu, blagajnicu u krčmi (lik fatalne promiskuitetne žene) iza koje je bogato životno iskustvo brodolomke i razvod braka kojim je pravno upravljao Vladimir Baločanski. On je poludio za Bobom, razorio brak i sve izgubivši dospio u zatvor te je sad patološki vezan za nju. Bobočka privlači Filipa te on samo zbog nje ostaje u Kostanjevcu.
Međutim, u mjesto stiže zagonetni Sergej Kirilovič Kyriales, koji nihilistički pobija sve Filipove zamisli o naravi umjetničkog stvaranja. On u nekoliko navrata otvara i temu samoubojstva, čime je anticipirao i vlastiti svršetak jer su ga ubrzo našli mrtvog ispod željezničkog mosta. Boba želi otputovati u Hamburg i moli Filipa da joj posudi novac, ali Baločanski naslućuje kraj i svojom nazočnošću sprečava preuzimanje novca. Majka upozorava Filipa na neprikladnost društva u kojemu se kreće, što izaziva sukob u kojem on saznaje da mu je otac zapravo stari Liepach. Tad stiže Baločanski koji obavještava Filipa da Bobi nije potreban novac jer je odustala od puta, ali Filip primjećuje tragove krvi, nakon čega Baločanski bježi, a on trči do Bobočkine sobe, gdje ju nalazi mrtvu, pregrižena grkljana i otvorenih očiju.
Bilješka o autoru
Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) pjesnik, dramatičar, prozaik, novelist, kritičar, esejist, publicist; putopisac, memoarist, enciklopedist i ključna figura hrvatske književnosti 20. stoljeća, koji je iza sebe ostavio golem opus, možda najveći u hrvatskoj književnosti. Njegova djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka. Neko vrijeme je djelovao kao potpredsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te kao ravnatelj Leksikografskog zavoda (danas Leksikografski zavod Miroslava Krleže) koji je pokrenuo 1950. godine.
Krleža se angažirao i u uredničkom i objavljivačkom kontekstu s namjerom da dopre do šire publike, stoga je bio urednik časopisa koji su iznosili njegov poetički program: Plamen (1919. s A. Cesarcem), Književna republika (1923. – 1927.), Danas (u Beogradu 1934. s Mirkom Bogdanovićem te 1940.), Pečat (1939. – 1940.), Književna republika (1945.) i Forum (1962.)
Na Krležino stvaralaštvo su utjecali mnogi pravci poput impresionizma, ekspresionizma, skandinavske drame (Ibsen i Strindberg) na ciklus o Glembajevima te Nietzsche, Proust i Dostojevski. Nažalost nije moguće precizno razgraničiti faze njegova stvaralaštva, no obično se navode dvije faze: ekspresionistička faza (1914. – 1929.) te druga faza (1929. – 1952.)

Preobrazba



U Kafkinom djelu “Prerobrazba” prisutna je atmosfera nesigurnosti, straha, tjeskobe, nalik teškome i mučnome snu iz kojeg se nikako ne može probuditi. Oko likova je isprepletena mreža paradoksa iz koje se nikako ne daju razriješiti ni logički spoznati. Radi se o djelu u kojem se osjeća kafkijanska atmosfera.
U djelu je prisutno nekoliko elemenata. To su elementi ekspresionizma u kojima se osjeća strah, osamljenost, protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje. Elementi nadrealizma se odnose na neobične preobrazbe te izmijenjene stvarne odnose i halucinantne vizije.
U Kafkinom djelu “Preobrazba” se osjeća egzistencijalna osamljenost bića, nemogućnost pronalaska mjesta u društvu i ispunjenja samog sebe, strah od odgovornosti za vlastitu egzistenciju, nesigurnost, tjeskoba i uzaludno traganje za ostvarenjem vlastitog smisla.
Kratak sadržaj
Postoje tri teme u Preobrazbi. Jedna je fizička preobrazba Gregora Samse kao rezultat otuđenja od samog sebe jer je već dugo živio kao kukac, duhovna preobrazba Gregora Samse kao njegovo duhovno buđenje (sestrino sviranje na violini, pokušaj da sačuva sliku sa zida – svijest o sebi kao duhovnome biću, ali sada te potrebe više ne može ispuniti te preobrazba Gregorove okoline – članovi njegove obitelji koji su dok je Gregor za njih skrbio bili lijeni, statični i apatični, sada postaju aktivni, pokretni, snalažljivi, sposobni, na kraju izlaze u šetnju i planiraju budućnost.
Motivi u kojima se razrađuje tema ili tematski slojevi je otuđeni čovjek u svijetu ljudskih odnosa, zatim apsurdan život neosmišljene egzistencije; strah i nesigurnost koji čovjeka čine malim i neznatnim, poput kukca, pred samim sobom i pred drugima; podvojenost ljudske osobnosti; “abnormalnost normalnoga”; što čovjeka čini čovjekom, po čemu prepoznajemo čovjeka, što od čovjeka ostaje kad mu se ukine izvanjsko obilježje “čovjekolikosti” po kojemu ga drugi ljudi prepoznaju kao čovjeka – ogoljenje egzistencije same; odnosi među ljudima – određuje li čovjek odnose ili odnosi određuju njega; bespomoćnost pojedinca i njegova nemoć da se odupre rutini koju je jednom prihvatio i tako pristao biti djelić nehumanog sustava.
Vrijeme Gregorova života prije preobrazbe je dug period s relativno malo događaja, proveden u automatiziranoj rutini. Zapravo taj cijeli period vodi prema fizičkoj preobrazbi koja je samo manifestacija njegova duhovnog stanja; vrijeme nakon preobrazbe – samo neposredno nakon preobrazbe zadržava stari osjećaj vremena (boji se kašnjenja, brine se kada će i kako nadoknaditi propušteno…), ali to vrijeme koje nužno određuje “normalan” život u Gregorovu novom životu postupno gubi značenje i smisao – sada je vrijeme zaustavljeno u onim trenucima koji su važni njemu kao osobi, njegovu unutarnjem svijetu: premještanje namještaja, spašavanje slike sa zida kao spašavanje djelića ljudskog svijeta koji mu se pokušava oteti, pokušaj da pomogne onesviještenoj majci, ranjavanje od strane oca, sestrino sviranje.
Preobrazba se dogodila u Gregorovoj sobi čime se njegov osobni prostor i sveo samo na prostor sobe – interijer, sužen, skučen, određen mjestom koje treba predstavljati mir i sigurnost, iza zatvorenih vrata, izolacija, stiješnjenost, sužavanje svijesti, ukinuće postojanja egzistencije koja nije otkrila svoj smisao i opravdanje; upravo sada kad je fizički ograničen prostorom, baš kao što je cijeloga života njegov duh bio ograničen izvanjskim okolnostima, Gregorova želja za izlaskom iz skučenih okvira se pojačava, ali je sada u tome svaki put fizički spriječen (očev napad štapom, gađanje jabukom).
Nakon preobrazbe Gregor postaje beskoristan i kao takav smetnja, opterećenje, predmet gađenja, višak, nisu spremni ni pokušati razumjeti ga; kako je njegov povratak u normalno čovjekoliko stanje sve manje moguć, tako ga sve više napuštaju i sve manje doživljavaju kao čovjeka s bilo kakvim ljudskim potrebama (za razliku od njih, Gregor njih razumije, suosjeća s njihovim problemima, spreman je i praštati).
Vrhunac Gregorova poniženja njegovo je tužno i samotno umiranje i kraj kada završava na smetlištu kao da je i sam otpad i smeće; društvo – kako je bio nesposoban nastaviti ispunjavati svoje obveze, brzo je bio zamijenjen, a da se nitko zaista nije zapitao ni zabrinuo što se to Samsi dogodilo – društvo u kojemu je živio i radio počiva na iskorištavanju slabijih, na strogoj i odljuđenoj hijerarhiji koja se temelji na novcu i društvenom položaju.
Bilješka o autoru
Franz Kafka (1883. – 1924.) rođen je u Pragu, u ortodoksnoj židovskoj obitelj. Svoja je djela pisao na njemačkom jeziku. Bio je poznat kao veliki umjetnik osjetljive prirode čije je odrastanje bilo obilježeno nesmiljenim autoritetom zahtjevnoga oca. Franz Kafka je završio pravo i radio u osiguravajućem zavodu (birokratski posao koji ga nikada nije ispunjavao).
Kada je teško obolio od tuberkuloze veći dio života proveo je u raznim lječilištima. Za života objavio je svega nekoliko pripovijedaka, a u oporuci je zatražio da se svi njegovi preostali rukopisi spale – nije ga poslušao njegov prijatelj Max Brod koji je objavio rukopisna Kafkina djela nakon njegove smrti. Među djelima treba izdvojiti pripovijetke: Preobrazba, Seoski liječnik, Jazbina. Tu su i romani: Proces, Dvorac, Amerika.

Stranac

Stranac je roman kojim je Camus postigao prvi veliki uspjeh na koji je utjecaj izvršila Nietzscheova filozofija, Sartreova filozofija egzistencijalizma te, najviše, njegova filozofija apsurda. Roman pripada razdoblju kasnog modernizma (od 40-ih do 70-ih godina 20. stoljeća) u kojoj je tema prikaz besmislenog i apsurdnog života te čovjekova otuđenost i život kao besmisleno postojanje kojim vlada nepredvidiv niz slučajnosti.


Pitanje na koje Camus traži odgovor jest kako opravdati postojanje u svijetu bez smisla, tj. kako prihvatiti vlastitu bespomoćnost u životu koji je ništa drugo nego niz apsurda (filozofija apsurda). Roman se sastoji od dva dijela romana: a) prvi dio koji se odnosi na Mersaultov život slobodnog čovjeka i neposredan doživljaj b) drugi dio Mersaultov život u zatvoru gdje se očekuje komentar i objašnjenje.
U romanu je pripovjedač ujedno lik Mersault. Roman je pisan u prvom licu, no događaji se iznose iznimno objektivno i precizno ( a lik govori o sebi kao da govori o nekome drugom i ne trudi se osmisliti svoj život u okviru nekog zadanog sustava vrijednosti jer njegov je život posve iskren, stoga mu ne traži opravdanje). Ne postoji duboka psihologizacija jer je jako plošan lik (sve mu je svejedno),nema unutarnjeg monologa i struje svijesti.
Mersault je mladi francuski službenik, a u romanu se opisuje njegov život od trenutka kada je saznao za smrt majke do iščekivanja vlastite smrti zato što je bez razloga ustrijelio Arapina (Arapin je izvadio nož, a Mersaulta je u tom trenutku zaslijepilo sunce – to je ubojstvo splet nesretnih okolnosti). Na majčinom pogrebu nije plakao nego je razmišljao o tome kako je njegova majka prije smrti pokušala voditi život kako je htjela. Ljudi ga zbog toga osuđuju jer njegova “hladna” reakcija nije uobičajena u svijetu u kojem se očekuje da se na pogrebima plače.
Na suđenju zbog ubojstva Arapina tužiteljstvo naglašava njegovu bešćutnost koju potkrepljuje tvrdnjom da nije plakao za majkom te da je isti dan našao ljubavnicu pa je na kraju osuđen na smrt (osuđuju li ga na smrt oni čiji je moral inferiorniji ili superiorniji?). Možda je ono što se nekima čini kao krajnja bezosjećajnost zapravo istinska osjećajnost, oslobođena zadanih normi ponašanja i društvene glume; inteligentan, ravnodušan, bešćutan, hladan, no zapravo ne želi lagati i ne pristaje na ono što od njega traži društvo, a to je lažna dvoličnost.
Od njega se traži da se pokaje za svoj zločin, no on to odbija jer ne želi se pokoriti društvenim konvencijama i takvo što učiniti samo zato što se to traži od njega. Iskreno kaže da zbog zločina osjeća zadovoljstvo, a ne žaljenje; odbija prikriti svoje osjećaje i stavove koji se ne poklapaju s onim što se od njega očekuje, a društvo se zbog toga odmah osjeća ugroženo. Mersault priznaje samo istinu i za tu istinu i umire, a pritom besramno prikazuje svoju “golotinju” – sebe samog pred društvom i zato biva osuđen kao “stranac” u svijetu navika, običaja i konvencija.
Od društva je otuđen jer je ravnodušan prema institucijama društva i ponašanju koje društvo nameće kao očekivano. Ne prihvaća pravila društvene igre, lišen je iluzija obitelji, ljubavi, rada, prijateljstva, morala, države i zakona, vjere i religije, a u sve je te iluzije građansko društvo sretno uljuljkano. Stranac je okarakteriziran tehnikom redukcije, a njegov je psihički život sveden samo na osjetilne dojmove (čitatelj očekuje izravnu psihološku razradu lika, no ona izostaje).
Odnos s majkom je vrlo površan, nema nikakve iluzije obitelji, nema potrebe za stvaranjem ikakvih bižih odnosa, a on u tome ne vidi nedostatak i problem, dok drugi oko njega to vide kao problem. Ovdje vidimo dvije perspektive, perspektiva čovjeka koji je spoznao apsurd i perspektiva ljudi koji još uvijek žive u iluziji.
Po pitanju ljubavi Marie ga ispituje da li on nju voli no on joj odgovara da ne zna, što znači da mu je svejedno, da ne razmišlja o tome, ne voli to što radi, ali ni ne mrzi, lišen je svake strasti i svakog emocionalnog odnosa. Odbija promaknuće jer ne želi narušiti rutinu. Jako je pasivan, on njih ne smatra prijateljima dok oni njega smatraju, nije mu stalo ni do koga, u potpunosti je lišen potrebe za međuljudskim odnosima, ne želi se nikome povjeriti jer smatra da je sve to uzaludno i suvišno.
Sudilo mu se za ubojstvo, a tužitelj ga optužuje da je loš čovjek zbog odnosa prema majci. On je prekršio sve što je društvo od njega očekivalo. Nije htio biti licemjeran ( nije htio plakati na majčinom grobu ako nije imao potrebu za to). Prekršio je pisani zakon, nije imao niti jedan pošteni razlog za zločin, reagirao je na fizičke podražaje i sunce.
Kratak sadržaj
I.dio romana
”Danas je umrla mama. Ili možda jučer. Ne znam. ”
Radnja romana započinje viješću o smrti Mersaultove majke. On je niži činovnik kod nekog pomorskog mešetara u gradu Alžiru. Nije uopće ambiciozan u poslu, stanuje sam, slabo komunicira sa susjedima, redovito ruča u restoranu kod Celesta, ima tek nekoliko površnih znananca i uglavnom se druži s Emmanuelom koji radi u istoj tvrtki. Njegova je majka zadnje tri godine života provela u ubožnici u selu Marengu, osamdesetak kilometara udaljenom od Alžira. Mersault putuje autobusom na sprovod, provodi noć uz majčin lijes. Uglavnom drijema uz kavu, promatra reakcije prijatelja svoje majke uz odar. Sljedećeg dana, po velikoj žegi, ukopu prisustvuje svega nekoliko ljudi,  budući da starcima iz doma to nije dopušteno.
U povorci se iznimno nalazi starac Perez, s kojim je pokojnica bila veoma prisna, pa mu je ravnatelj ubožnice dopustio da sudjeluje. Mersault se vraća u Alžir i kako je neradna subota, dolazi na kupanje. Na plaži susreće Marie Cordonu, daktilografkinju koja mu se sviđala dok su zajedno radili. Odlaze u kino pogledati neku Fernandelovu komediju, izmjenjuju nježnosti i Marie prespava kod njega. Budi se u nedjeljno jutro i čitav dan provodi promatrajući glavnu ulicu sa svog balkona. Sljedećeg se dana, nakon uobičajenog radnog dana u uredu, vraća kući i na stubištu susreće starog susjeda Salamana, koji već osam godina ima psa, jedinog prijatelja u životu.
Starac neprestano tuče svog psa, koji mu nalikuje. Istodobno se na stubištu pojavljuje i susjed Raymond, za kojega se govori da je svodnik, i koji poziva Mersaulta na vino i kobasice. Pripovijeda mu kako je ozlijedio desnu šaku u tučnjavi koja je uslijedila nakon svađe u tramvaju. Čovjek s kojim se potukao brat je njegove navodne ljubavnice. Raymond je djevojci plaćao stan, hranu i odjeću, a ona nije ništa radila. Posumnjao je da ga vara i pretukao. To nije smatrao dovoljno okrutnom kaznom. Zato je htio da mu Mersault napiše pismo u kojem bi ju istovremeno izvrijeđao i natjerao da mu se vrati. Zatim bi legao s njom i ”upravo u trenutku kad bi trebao da svrši”, pljunuo bi joj u lice i potjerao.
Mersault sastavlja pismo, a Raymond ga naziva prijateljem. Sljedeću subotu iznova provodi s Marie. Budući da je prespavala u njegovu stanu, odlučili su zajedno ručati pa Mersault odlazi kupiti meso. Dok pripremaju ručak, čuju svađu iz Raymondove sobe. Kod njega je bio svodnik, a usput je od policajca zaradio udarac. Marie je nakon ručka otišla, a Raymond je pokucao na  Mersaultova vrata i ispripovijedio mu što se dogodilo. Nakon što je ostvario svoj naum, djevojka ga je pljusnula i on ju je pretukao. Izišli su na konjak i susreli Salamana, kojemu je pobjegao pas.
Sljedećeg tjedna Raymond poziva Mersaulta da provedu nedjelju u vikendici njegova prijatelja. Govori mu da ga cijeli dan prati skupina Arapa, među kojima i brat njegove navodne ljubavnice s kojim se potukao u tramvaju. Mersualt od šefa dobiva ponudu da vodi zastupništvo tvrtke u Parizu, što Mersault otklanja. Marie ga uvečer pita bi li ju ženio, on odgovara kako mu je svejedno. U nedjelju su krenuli s Raymondom u vikendicu. Tamo su ih dočekali njegov prijatelj Masson i njegova supruga.
Dok su se muškarci šetali plažom, primijetili su dvojicu Arapa, od kojih je jedan brat djevojke koju je Raymond pretukao. Uslijedila je tučnjava iz koje je Raymond izišao rasječene usne. Nakon što su se oporavili, Raymond je odlučio uzvratiti. Zatekli su Arape kod nekog izvora. Mersault nagovori Raymonda da mu preda pištolj. Arapi su uzmaknuli, a njih dvojica su krenuli prema vikendici. Mersault nastavlja šetnju po žegi i susreće Raymondova protivnika. Lik mu titra pred očima, a cijeli žal gori od sunca. Arapin izvadi nož, svjetlo obasja čelik, Mersault  poteže revolver i ubija. Zatim još četiri puta puca u nepokretno tijelo.
II.dio romana
Mersault je u zatvoru, gdje ga ispituju o ubojstvu. Branitelj ga obavještava da se tužiteljstvo raspitivalo o njegovu privatnom životu, posebice o njegovoj bešćutnosti na majčinu pogrebu. Istražitelj ga naziva antikristom i maše mu raspelom pred nosom. Marie ga posjećuje, a on više pozornosti poklanja drugim zatvorenicima i njihovim posjetiteljima nego svojoj djevojci. Ubrzo mu ona pošalje i pismo, ali ubrzo mu počinje smetati pažnja. Drži da nije ništa nesretniji od drugih i privikava se bez većih poteškoća na život u samici.
Dane provodi u spavanju i sjećanjima. U svome krevetu, između dasaka i slamnjače, nalazi komadić starih novima s pričom o jednom Čehu koji se nakon 25 godina, sa ženom i djetetom, vratio u rodno selo. Ostavio je obitelj u nekom prenoćištu i otišao u svratište koje su držale njegova majka i sestra. Mati ga nije prepoznala i on se odlučio našaliti. Pokazao im je svoj novac i uzeo kod njih sobu. Noću su ga ubile i opljačkale. Ujutro je došla njegova žena i otkrila o čemu se radi. Majka se objesila, a sestra bacila u bunar.
Prošli su mjeseci, gotovo puna gotova kad je započelo suđenje Mersaultu. Svjedočili su ravnatelj ubožnice, tamošnji vratar, stari Perez, Celeste, Raymond, Marie i Masson. Mersault promatra ljude u sudnici i sa zanimanjem sluša što svjedoci govore o njemu. Optužba se temelji na njegovoj bešćutnosti (nije plakao na majčinu pogrebu, gledao je film u kinu, smislio urotu s Raymondom…) i osuđuju ga na smrt. U očekivanju pogubljenja tri puta odbija ispovjednika, koji ipak naposljetku dolazi. Mersault sluša do trenutka u kojem razjaren izlaže nekoliko svojih razmišljanja o životu. Čemu trud i zavaravanje kad je sve ionako besmisleno. U zadnjim trenucima osjeća da ga je ta silna srdžba očistila od zla, oslobodila nade, da je posve otvoren ravnodušnosti svijeta i sretan.
Bilješka o piscu
Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora. 1945. g. postaje glavni urednik lista Le Combat, a od 1947. se posvećuje isključivo književnosti.
Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Apsurdnosti svijeta, Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom. Među djelima treba izdvojiti ciklus apsurda: roman Stranac (1942.), esej Mit o Sizifu (1942.) te dramu Kaligula i ciklus pobune: roman Kuga, esej Pobunjeni čovjek, drama Opsadno stanje, drama Pravednici.
Poginuo je u automobilskoj nesreći.

Lovac u žitu




Lovac u žitu je moderni roman čije težište više nije na događajima nego na liku. Radi se o modernom romanu koji u svoje središte stavlja unutrašnji svijet lika (njegove emocije i misli, svijest i podsvijest). Ovdje lik nije junak (promatrač je svijeta oko sebe i okrenut je svome unutrašnjem svijetu, nema ciljeva, introvertiran je). Događaji se ne povezuju uzročno – posljedičnim vezama, nego asocijacijama i razmišljanjima glavnog lika.
Radnja ne teče kronološki (ona ovisi o subjektivnim proživljavanjima lika), a njezin se tijek prekida asocijacijama i monolozima. Ovdje se prostor i vrijeme razgrađuju (više nisu cjelovite kategorije kao u tradicionalnom romanu) i njihovo je poimanje subjektivno (promatraju se iz perspektive lika). Pripovjedač je često nepouzdan i pripovijeda u prvom licu, a vrlo česta pripovjedna tehnika modernog romana jest struja svijesti (izlaže se sve ono što liku padne na pamet, prividno nepovezano). Prisutni su žargonizmi.
Roman se pripovijeda se iz perspektive lika gdje su likovi tipični mladi, buntovni ljudi (učenici, adolescenti, studenti) koji se bune protiv tradicionalnih vrijednosti i (malo)građanskog morala. U pripovijedanje se unose žargonizmi, vulgarizmi, kolokvijalizmi, poznatiji kao jezik mladih. Holden Caulfield (pripovjedač i ujedno glavni lik romana) je šesnaestogodišnji tinejdžer, srednjoškolac (izbačen je iz internata i luta New Yorkom, opisuje svoje doživljaje) koji proživljava adolescentsku krizu i koji je natprosječno inteligentan (posebno s obzirom na svoju dob), ali emocionalno nezreo.
Holden Caulfield izražava svoj doživljaj svijeta i tinejdžerski sustav vrijednosti (iznosi stavove o odraslima, prijateljima, djevojkama, umjetnosti – o holivudskom filmu koji prezire, o glazbi, kazalištu, književnosti. On je samo tinejdžer koji želi želi čitati knjige onih autora s kojima bi poželio biti prijatelj nakon što pročita njihovo djelo). Cijelo vrijeme polemizira s licemjerjem, lažnim vrijednostima, snobizmom, stereotipima i izrazito je kritičan prema društvenoj nepravdi. Zalaže se za iskrenost, spontanost i autentičnost, a njegov je odnos prema svijetu ironijski (što se može iščitati iz njegovih stavova, ali i iz njegova jezika – žargonizmi, simuliranje usmene komunikacije u rečeničnim konstrukcijama, hiperbole = izražavanje mladih).
Cijelo vrijeme nosi crvenu lovačku kapu, poznatiju kao simbol razlikovanja od odraslih, ali i činjenice da on lovi ljude tijekom dva dana što ih provodi u New Yorku (što mu baš i ne uspijeva). Želi biti lovac u žitu (stihovi Roberta Burnsa Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide, što Holden pogrešno pamti kao Ako netko nekog ulovi dok kroz žito ide). Njegove maštarije se odnose na to kako stoji na rubu provalije i lovi djecu dok se igraju u velikom žitnom polju da ne bi upala u provaliju. To se smatra središnjim dijelom romana jer otkriva njegovu opterećenost bratovom smrću (Allie je umro od leukemije). Ironija je u tome što on sam srlja u provaliju od koje želi spasiti drugu djecu.
Radnja ne teče kronološki (nema uzročno-posljedične povezanosti), a njezin se tijek prekida mnogobrojnim asocijacijama i monolozima; vrijeme radnje ovisi o subjektivnim proživljavanjima lika. Opisi prostora imaju simboličko značenje, tako je npr. na početku Holden u hotelima i barovima što ukazuje na njegovo nesnalaženje, otpor i bijeg jer se nalazi tamo gdje mu nije mjesto. Pred kraj romana radnja se odvija u mumijama i na dječjem igralištu koji ukazuju na to da je društvo odraslih kao društvo mumija, odnosno želju da se vrati u djetinjstvo.
Kratak sadržaj
Sedamnaestogodišnji Holden Caulfield iz New Yorka smješten je u sanatoriju ili psihijatrijskoj klinici na zapadnoj obali i pripovijeda nam o krizi kroz koju je prošao oko Božića prethodne godine. Mladi pripovjedač nam posve iscrpno pripovijeda događaje koji su trajali od subote popodne do ponedjeljka popodne i svoje intenzivne doživljaje koji su ga doveli u stanje živčanog rastrojstva. Holden je potresen zbog smrti mlađeg brata Alleja i ne može prihvatiti pravila i prilagodljivost koledža. Čuva njegovu bejzbol rukavicu ispisanu riječima pjesama.Lovac u žitu je moderni roman čije težište više nije na događajima nego na liku. Radi se o modernom romanu koji u svoje središte stavlja unutrašnji svijet lika (njegove emocije i misli, svijest i podsvijest). Ovdje lik nije junak (promatrač je svijeta oko sebe i okrenut je svome unutrašnjem svijetu, nema ciljeva, introvertiran je). Događaji se ne povezuju uzročno – posljedičnim vezama, nego asocijacijama i razmišljanjima glavnog lika.
Radnja ne teče kronološki (ona ovisi o subjektivnim proživljavanjima lika), a njezin se tijek prekida asocijacijama i monolozima. Ovdje se prostor i vrijeme razgrađuju (više nisu cjelovite kategorije kao u tradicionalnom romanu) i njihovo je poimanje subjektivno (promatraju se iz perspektive lika). Pripovjedač je često nepouzdan i pripovijeda u prvom licu, a vrlo česta pripovjedna tehnika modernog romana jest struja svijesti (izlaže se sve ono što liku padne na pamet, prividno nepovezano). Prisutni su žargonizmi.
Roman se pripovijeda se iz perspektive lika gdje su likovi tipični mladi, buntovni ljudi (učenici, adolescenti, studenti) koji se bune protiv tradicionalnih vrijednosti i (malo)građanskog morala. U pripovijedanje se unose žargonizmi, vulgarizmi, kolokvijalizmi, poznatiji kao jezik mladih. Holden Caulfield (pripovjedač i ujedno glavni lik romana) je šesnaestogodišnji tinejdžer, srednjoškolac (izbačen je iz internata i luta New Yorkom, opisuje svoje doživljaje) koji proživljava adolescentsku krizu i koji je natprosječno inteligentan (posebno s obzirom na svoju dob), ali emocionalno nezreo.
Holden Caulfield izražava svoj doživljaj svijeta i tinejdžerski sustav vrijednosti (iznosi stavove o odraslima, prijateljima, djevojkama, umjetnosti – o holivudskom filmu koji prezire, o glazbi, kazalištu, književnosti. On je samo tinejdžer koji želi želi čitati knjige onih autora s kojima bi poželio biti prijatelj nakon što pročita njihovo djelo). Cijelo vrijeme polemizira s licemjerjem, lažnim vrijednostima, snobizmom, stereotipima i izrazito je kritičan prema društvenoj nepravdi. Zalaže se za iskrenost, spontanost i autentičnost, a njegov je odnos prema svijetu ironijski (što se može iščitati iz njegovih stavova, ali i iz njegova jezika – žargonizmi, simuliranje usmene komunikacije u rečeničnim konstrukcijama, hiperbole = izražavanje mladih).
Cijelo vrijeme nosi crvenu lovačku kapu, poznatiju kao simbol razlikovanja od odraslih, ali i činjenice da on lovi ljude tijekom dva dana što ih provodi u New Yorku (što mu baš i ne uspijeva). Želi biti lovac u žitu (stihovi Roberta Burnsa Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide, što Holden pogrešno pamti kao Ako netko nekog ulovi dok kroz žito ide). Njegove maštarije se odnose na to kako stoji na rubu provalije i lovi djecu dok se igraju u velikom žitnom polju da ne bi upala u provaliju. To se smatra središnjim dijelom romana jer otkriva njegovu opterećenost bratovom smrću (Allie je umro od leukemije). Ironija je u tome što on sam srlja u provaliju od koje želi spasiti drugu djecu.
Radnja ne teče kronološki (nema uzročno-posljedične povezanosti), a njezin se tijek prekida mnogobrojnim asocijacijama i monolozima; vrijeme radnje ovisi o subjektivnim proživljavanjima lika. Opisi prostora imaju simboličko značenje, tako je npr. na početku Holden u hotelima i barovima što ukazuje na njegovo nesnalaženje, otpor i bijeg jer se nalazi tamo gdje mu nije mjesto. Pred kraj romana radnja se odvija u mumijama i na dječjem igralištu koji ukazuju na to da je društvo odraslih kao društvo mumija, odnosno želju da se vrati u djetinjstvo.
Kratak sadržaj
Sedamnaestogodišnji Holden Caulfield iz New Yorka smješten je u sanatoriju ili psihijatrijskoj klinici na zapadnoj obali i pripovijeda nam o krizi kroz koju je prošao oko Božića prethodne godine. Mladi pripovjedač nam posve iscrpno pripovijeda događaje koji su trajali od subote popodne do ponedjeljka popodne i svoje intenzivne doživljaje koji su ga doveli u stanje živčanog rastrojstva. Holden je potresen zbog smrti mlađeg brata Alleja i ne može prihvatiti pravila i prilagodljivost koledža. Čuva njegovu bejzbol rukavicu ispisanu riječima pjesama.
Na samom početku romana on se zgraža nad licemjerjem školskog sustava. Holden je svjestan bijega iz Penceya, ali je i svjestan da roditelji neće primiti vijest o njegovom otpuštanju iz škole puna tri dana. U taksiju postavlja pitanje vozaču taksija, koje ga inače muči, a to je: “Kamo zimi odlaze patke koje plivaju po jezeru u Central Parku?”. Vraća se u hotel gdje mu liftboj Maurice ponudi uslugu prostitutke. Duboko deprimiran, pristaje, ali po dolasku prostitutke Sunny u sobu, ne snalazi se i plaća joj dogovorenih pet dolara.Sunny će tražiti više novaca, ali Holden neće pristati. Ona se vraća nakon kratkog vremena u pratnji Mauricea koji od Holdena nasilno uzima novac i Holden dobiva udarac u trbuh.

Ovo Holden doživljava kao veliko poniženje. Tako neslavno završava njegov prvi dan lutanja New Yorkom. Drugi dan Holden odlazi iz hotela i nastavlja lutati ulicama New Yorka. Sve više razočaran i sa sve manje novca Holden ipak odlazi do stana posjetiti sestru Phoebe. Phoebe ubrzo uviđa da je Holden izbačen iz škole i ona ga uvjerava u važnost škole. Kad se roditelji vrate, on se iskrada i odlazi na spavanje svom bivšem profesoru Antoliniju, kućnom prijatelju. Usred noći probudi ga Antolinijev dodir i Holden, zgrožen zbog slutnje o homoseksualnim sklonostima profesora, odlazi spavati u čekaonicu kolodvora Grand Central.
Ujutro opet luta ulicama New Yorka i ugovara sastanak sa sestrom Phoebe u Metropolitanskom umjetničkom muzeju. Phoebe želi pobjeći s njim, ali je on vodi u zoološki vrt i na vrtuljak. Tu  Holden odlučuje odustati od bijega. Roman završava kratkim epilogom u kojem Holden izvještava o svom trenutnom stanju i posjetima starijeg brata D. B. – ija koji je pisac scenarija u Hollywoodu.
Bilješka o autoru
Jerome David Salinger (1919. – 2010.) američki književnik (povukao se iz književnosti 1965.) i proslavio romanom “Lovac u žitu” (njegov jedini roman) koji je pisao deset godina (među tadašnjim američkim studentima, taj je roman dobio kultni status). Rođen je u New Yorku gdje je proveo veći diio djetinjstva. Njegov je otac bio uspješni Židov koji je radio na uvozu sira.
Nakon što je završio osnovnu školu poslan je na daljnje školovanje u Vojnu akademiju Valley Forge gdje je proveo dvije godine. Kada je izašao s akademije počeo je studirati na Sveučilištu u New Yorku. Na početku svoje ljubavne avanture bio je zaljubljen u Oonu O’Neill koja se kasnije udala za Charlesa Chaplina.

Ezopove basne



Ezopove basne predstavljaju skupinu basni koje je napisao pripovjedač i rob Ezop koji je živio u Staroj Grčkoj. Radi se o zbirki basni ili kratkim pričama u kojima je prikazao životinje kao personifikaciju ljudi. Ezop je svojim basnama poslužio kao inspiracija piscima kao što je Jean de La Fontaine.
Kratak sadržaj
Lav i magarac
Ova basna govori o lavu i magarcu koji zajedno odlaze u lov. Kada su došli do jedne špilje gdje su obitovale divokoze lav ostaje na ulazu motreći na njih, a magarac ulazi u špilju, počeo se glasati i tako je preplašio divokoze. Lav je na to dodao da bi se i on preplašio da nije znao da ti zvukovi dolaze od magarca.
Basna nas podučava da u nekim životnim situacijama pokušavamo biti jači nego što zapravo jesmo, a upravo tako, hvaleći se pred jakima, bivamo poniženi.
Vuk i pas
Ova basna govori o vuku koji je ugledao ugojena psa na lancu i nakon što je saznao da ga je lovac privezao i ugojio poželio je da se to njemu nikada ne dogodi jer su jednako teški lanac i glad. Basna nas podučava da nije ugodno ni s punim želucem biti u ropstvu.
Magarac i cvrčci
Ponekad ljudi misle kako mogu postići više od svojih mogućnosti tako i u ovoj basni, kada je jedan magarac čuo da crvčci tako lijepo pjevaju jer se hrane rosom i on se pokušao hraniti rosom i nedugo nakon toga je uginuo. Ljudi koji žele postići više od svojih mogućnosti bit će nesretni.
Lastavica i vrana
Ova basna pokazuje da je dugovječnost korisnija od kratkotrajne ljepote. Naime, lastavica i vrana nisu mogle nikako usuglasiti koja je ljepša. I tada lastavica kaže: “Tvoja ljepota cvjeta u proljeće, a moja izdrži i mrazove .”
Lisica i grožđe
Kada nekim ljudima njihova slabost ne dopušta završetak započetih poslova tada žale nad okolnostima.Kada je jedna gladna lisica zamijetila grozdove koji vise s loze, nije ih mogla dohvatititi te se udaljila i rekla; “Još su suviše zelene.”
Dva prijatelja i medvjed
Dva su se prijatelja dogovorili da će biti tu jedan za drugoga u bilo kojoj nevolji. Tako ih je snašla nevolja sa medvjedom gdje je jednom od njih bio važniji život od dogovora i tako je pobjegao na drvo kako bi zaštito od medvjeda, a svoga prijatelja je ostavio na milost i nemilost medvjedu.
Ovaj prijatelj koji se držao dogovora ostao je dolje praveći se mrtav kako bi ga medvjed ostavio na miru. Kad se sve stišalo prijatelj s drveta se spustio, a ovaj mu je odgovorio da je od medvjeda dobio opomenu. Nikad ne znaš tko će te iznevjeriti, uvijek treba biti na oprezu.
Svojeglava žaba
Jedna je žaba živjela u močvari, a druga u maloj bari. Ova žaba koj je živjela u močvari zvala je drugu žabu da dođe živjeti kod nje, no ova nije htjela i nekoliko dana kasnije pregazila su je kola. Treba slušati dobar savjet!
Pas i ovca
Pas je tvrdio da mu je ovca dužna nekoliko kriški kruha koje mu sada ne želi vratiti. Tužio ju je i imao je tri svjedoka, vuk ,jastreb i kobac, koji su to potvrdili te je ovca morala vratiti sve. Ako netko i nije kriv za djelo koje ga se optužuje, ne može se dokazati suprotno ako su se svi složili da je kriv.
Bilješka o autoru
Od davnina su stari narodi u svijetu prevodili i izdavali basne starogrčkog književnika Ezopa koji je živio u u 6.st.pr.Kr., a pripisuje mu se zbornik od 426 basni u obliku proze. Njegove su basne prožete humorom i alegorijama o međuljudskim odnosima i karakterima. Mnogi pretpostavljaju kako je pričao svoje basne. Nažalost o Ezopu nema mnogo informacija, pa se tako ne može ništa tvrditi sa sigurnošću.

Kad umire glumac



“Kad umire glumac” djelo je poznatog hrvatskog dramatičara, pripovjedača, pisca i romanopisca. Miro Gavran nas uvodi u prošlost likova da bi lakše znali kakve su osobe. Na početku djela likovi su hladni jedan prema drugome, zatim se svađaju, isprepliću im se mišljenja i na kraju shvate kako se zapravo vole.
Najpoznatiji monolog te drame se povezuje s konačnom smrću Eve. U Tomovoj drami također muškarac nagovara ženu da glumi s njim u predstavi, a i odnosi između likova su slični ( odbojnost koja prezali u ljubav). Tom je lik kojem je kazalište jedino valjano a film nije umjetnost te smatra da kazališni glumci ne moraju nužno biti perfektni, baš naprotiv, tvrdi da najčešće nisu. Eva je lik koji smatra da je film jednako kvalitetna grana umjetnosti kao i kazalište.
Kratak sadržaj
Slijedi analiza djela u 1. i 3. sceni.
U prvoj sceni je mjesto radnje mjesto radnje kazališna scena jedne grupe gdje nas pisac uvodi u radnju upoznavanjem likova. Na početku upoznajemo Toma i Evu sa citatom; “Tom s čekićem: klještima popravlja rasklimanu stolicu…Eva elegantno odjevena, odudarajući od ambijenta u kojem se zatekla…”
Tom u svom monologu govori o smrti jednog glumca i svime što on odnosi sa sobom gdje glumac potom umire kao i njegova životna uloga. Slijedi citat; “Kad umire glumac, umire i njegova publika,jer je svojom smrću potvrdio i prolaznost njezina života˝.
“Kad umire glumac”: umiru i brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali…” Dolazi do gašenja refletkora koji nisu bili upaljeni i otkazuju se predstave koje nikada nisu ni bile zakazane.
Glumcu je smrt koja nastupa prije negoli glumac odigra svoju životnu ulogu. Slijedi citat…  Kazalište: “a eto , i ti i ja cjelog života živijeli smo u kazalištu i za kazalište”-a nismo je ostvarili samo zato jer nikad nismo bili kazališni partneri.
U trećoj sceni se radnja odvija oko prepirke između Eve i Tome prilikom čega dolazi do raznolikosti u karakterima likova. Dok Eva ima uzvišeno mišljenje o sebi i smatra kako kao profesionalac može sve, Tom misli kako se prema svima treba odnositi jednako i kako nema razlika između glumaca (profesionalaca i amatera), kako svi zaslužuju svoju kaznu za svoje pogreške.
Ovdje nailazimo na motiv kada Tom prepričava pedeset drugu godinu, treću generaciju u povijesti Akademije gdje su i on i Eva polagali prijemni, iako su ga obje položili ipak su otišli različitim putevima, što na kraju utječe na radnju jer im prikazuje neke zajedničke interese i prošlost.
Bilješka o autoru
Miro Gavran je poznat kao veliki književnik i umjetnik te najizvođeniji dramatičar ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, a dosada je imao preko 100 kazališnih premijera u svijetu. Četverostruki je dobitnik Nagrada za dramsko djelo. Dobio je nekoliko kazališnih i književnih nagrada ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu.
Miro Gavran je rođen 1961. godinje u mjestu Gornja Trnava. Školovanje je završio na Akademiji za kazalište, film i televiziju, nakon čega je neko vrijeme radio kao kazališni ravnatelj i dramaturg. Napisao je mnogo romana: Kafkin prijatelj, Judita, Krstitelj, Kako smo lomili noge, Klara itd., Poncije Pilat, Jedini svjedok ljepote te zbirku priča Mali neobični ljudi.