Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: kraj 19. stoljeća
Kratak sadržaj
Đuka Begović se nakon četiri godine provedene u zatvoru, vraća svojoj kući. Sve mu se činilo jednakim, baš kao onog dana kada je otišao. Uživao je promatrajući svoj zavičaj, a naročito je bio sretan što se vratio. Također je bio zadovoljan s time što je to jutro uspio izbjeći sve stanovnike svog mjesta jer bi ga samo odmjeravali i ispitivali o njegovom ocu. Naime, zbog svog je oca Đuka i završio u zatvoru jer ga je udario žaračem po glavi, nakon čega je otac preminuo.
Počeo se prisjećati svoje prošlosti. Njegova je obitelj oduvijek bila imućna. Majka mu je umrla kad je imao tek pet godina, a njegov je otac Šima bio vrlo lijen i odan piću i ženama. Iako to Đuku nikada nije zanimalo, bio je prisiljen biti stalna pratnja svome ocu. Otac je htio da Đuka bude nalik njemu. Nije mu dopuštao ni da ide u školu, smatrajući to nepotrebnim.
Tako se polako i Đuka počeo ponašati poput svog oca, nije radio, po cijele se dane samo izležavao i uživao u blagodatima svoga bogatstva. Za njega su žene postale samo trenutna zabava. Smatrao ih je sluškinjama i da se njima treba naređivati. Nakon što je Đuka navršio devetnaest godina, bilo je potrebno da se oženi. Čuo je da ima jedna mila, draga djevojka po imenu Marijica, a kako je bilo vrlo važno i neprihvatljivo biti bez žene, oženio ju je.
No, nije bio zadovoljan s njom. On je htio avanture, strastvene žene, a ne jadnu i mirnu Marijicu. Varao ju je, poigravao se s njom i mučio je. Zatim je otišao u vojsku na tri godine, a Marijica je za to vrijeme umrla. Kada se toga sjetio, bilo mu je jako krivo i žao. U vrijeme njihovog braka, mao je i avanturu sa birtašicom. Marijica je tada bila trudna, rodila mu kći Smilju, koju je nakon njene smrti, na neko vrijeme Đuka povjerio rodbini na čuvanje.
Zbog njegove afere s birtašicom, Šima je postao ljubomoran na svog sina. Posvađali su se, Šima je kući doveo neku nepoznatu ženu, a vratio je i Smilju. Prodao je i nekom Nijemcu komad zemlje, a kada je za to čuo Đuka, naljutio se i gadno su se posvađali. Usred svađe, Đuka je udario oca žaračem po glavi i na mjestu ga usmrtio.
Sjetio se kako je nekad bezbrižno jahao livadom, ali su se konji nakon nekog vremena umorili i stali. On, prepotentan i zao kakav je postao, stao ih je tući i psovati. Đuka se prisjećao samo loših stvari te se uopće nije mogao sjetiti nijedne dobre stvari koju je u životu napravio. Postalo mu je krivo. Žalio je zbog svojih postupaka, dosadila mu je i njegova kuća, postalo mu je svejedno. Čak su i seljani primijetili da se promijenio, neki su ga čak i smatrali ludim. No, njega je samo mučila njegova prošlost.
Također ga je baba Mara stalno dolazila gnjaviti za Smilju, kako se treba što prije udati i dati miraz. Đuka se razljutio i istjerao je van, govoreći da on nikome ništa ne treba dati.
Sve ga je više zamarala njegova prošlost, loša iskustva i sjećanja pa je jednog dana odlučio otići u crkvu. Čim je ušao, ljudi su odmah počeli šaputati i čuditi se. Odlučio je otići na proštenje, malo moliti te je smatrao da nema ničeg lošeg u tome. Smatrao je da to nije toliko teško, a i obećao je babi mari da će nakon proštenja prodati zemlju i udati Smilju.Tako je i napravio te se odmah osjećao bolje. No, ta sreća nije dugo potrajala.
Nakon nekog vremena opet se počeo zatvarati u sebe, iz kuće nije ni izlazio, a počeo je i piti. Razočarenje mu je postajalo sve veće, a stalno je mislio da novac u banci. Jjedne je večeri uzeo sav novac iz banke za Smiljin miraz te ga potrošio na piće i žene. Zabavljao se sa ciganima i prodao kuću. Izgubio je sve što je imao i postao sluga kod Andre Mijaljeva. Umjesto da mu bude žao i da se kaje, njemu je postalo svejedno. Nije žalio ni za novcem, ni za kućom, ni za čime. Nije više osjećao ništa.
Bilješka o piscu
Ivan Kozarac rođen je 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Potječe iz siromašne seljačke obitelji koja ge, iako teško školuje. Pohađa gimnaziju, ali samo dvije godine. Zbog velikog siromaštva, prisiljen je zaposliti se te radi kao pisarski vježbenik.
1903. godine oboli od tuberkuloze, no svejedno odlazi u vojsku. Nakon vojske odlazi u Zagreb gdje radi kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i redatelja. Umire od tuberkuloze u Vinkovcima, 16. studenog 1910. godine sa samo dvadeset i pet godina.
Ivan Kozarac bio je pisac koji je djelovao na skoro svim književnim područjima. Pisao je od romana, pa sve do pjesmama u kojima su najviše prevladavali slavonski motivi i pejzaž. Njegova su djela pisana slavenskom ikavicom, s obzirom da je pisao pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom. U svojim djelima također koristi mnogo turcizama i hungarizama.
Roman ”Đuka Begović” vrhunac je njegovog književnog stvaralaštva. Prepun je slavenizama, tuđica, stilskih sredstava i figura. Ne samo da se potpuno posvećuje unutarnjem opisu lika, već opisuje i tadašnju slavonsku tradiciju i običaje. Zbog svog talenta, svakako zaslužuje da ga i danas smatramo jednim od najznačajnijih pisaca 19. stoljeća.
