Stranac

Stranac je roman kojim je Camus postigao prvi veliki uspjeh na koji je utjecaj izvršila Nietzscheova filozofija, Sartreova filozofija egzistencijalizma te, najviše, njegova filozofija apsurda. Roman pripada razdoblju kasnog modernizma (od 40-ih do 70-ih godina 20. stoljeća) u kojoj je tema prikaz besmislenog i apsurdnog života te čovjekova otuđenost i život kao besmisleno postojanje kojim vlada nepredvidiv niz slučajnosti.

Pitanje na koje Camus traži odgovor jest kako opravdati postojanje u svijetu bez smisla, tj. kako prihvatiti vlastitu bespomoćnost u životu koji je ništa drugo nego niz apsurda (filozofija apsurda). Roman se sastoji od dva dijela romana: a) prvi dio koji se odnosi na Mersaultov život slobodnog čovjeka i neposredan doživljaj b) drugi dio Mersaultov život u zatvoru gdje se očekuje komentar i objašnjenje.

U romanu je pripovjedač ujedno lik Mersault. Roman je pisan u prvom licu, no događaji se iznose iznimno objektivno i precizno ( a lik govori o sebi kao da govori o nekome drugom i ne trudi se osmisliti svoj život u okviru nekog zadanog sustava vrijednosti jer njegov je život posve iskren, stoga mu ne traži opravdanje). Ne postoji duboka psihologizacija jer je jako plošan lik (sve mu je svejedno),nema unutarnjeg monologa i struje svijesti.

Mersault je mladi francuski službenik, a u romanu se opisuje njegov život od trenutka kada je saznao za smrt majke do iščekivanja vlastite smrti zato što je bez razloga ustrijelio Arapina (Arapin je izvadio nož, a Mersaulta je u tom trenutku zaslijepilo sunce – to je ubojstvo splet nesretnih okolnosti). Na majčinom pogrebu nije plakao nego je razmišljao o tome kako je njegova majka prije smrti pokušala voditi život kako je htjela. Ljudi ga zbog toga osuđuju jer njegova “hladna” reakcija nije uobičajena u svijetu u kojem se očekuje da se na pogrebima plače.

Na suđenju zbog ubojstva Arapina tužiteljstvo naglašava njegovu bešćutnost koju potkrepljuje tvrdnjom da nije plakao za majkom te da je isti dan našao ljubavnicu pa je na kraju osuđen na smrt (osuđuju li ga na smrt oni čiji je moral inferiorniji ili superiorniji?). Možda je ono što se nekima čini kao krajnja bezosjećajnost zapravo istinska osjećajnost, oslobođena zadanih normi ponašanja i društvene glume; inteligentan, ravnodušan, bešćutan, hladan, no zapravo ne želi lagati i ne pristaje na ono što od njega traži društvo, a to je lažna dvoličnost.

Od njega se traži da se pokaje za svoj zločin, no on to odbija jer ne želi se pokoriti društvenim konvencijama i takvo što učiniti samo zato što se to traži od njega. Iskreno kaže da zbog zločina osjeća zadovoljstvo, a ne žaljenje; odbija prikriti svoje osjećaje i stavove koji se ne poklapaju s onim što se od njega očekuje, a društvo se zbog toga odmah osjeća ugroženo. Mersault priznaje samo istinu i za tu istinu i umire, a pritom besramno prikazuje svoju “golotinju” – sebe samog pred društvom i zato biva osuđen kao “stranac” u svijetu navika, običaja i konvencija.

Od društva je otuđen jer je ravnodušan prema institucijama društva i ponašanju koje društvo nameće kao očekivano. Ne prihvaća pravila društvene igre, lišen je iluzija obitelji, ljubavi, rada, prijateljstva, morala, države i zakona, vjere i religije, a u sve je te iluzije građansko društvo sretno uljuljkano. Stranac je okarakteriziran tehnikom redukcije, a njegov je psihički život sveden samo na osjetilne dojmove (čitatelj očekuje izravnu psihološku razradu lika, no ona izostaje).

Odnos s majkom je vrlo površan, nema nikakve iluzije obitelji, nema potrebe za stvaranjem ikakvih bižih odnosa, a on u tome ne vidi nedostatak i problem, dok drugi oko njega to vide kao problem. Ovdje vidimo dvije perspektive, perspektiva čovjeka koji je spoznao apsurd i perspektiva ljudi koji još uvijek žive u iluziji.

Po pitanju ljubavi Marie ga ispituje da li on nju voli no on joj odgovara da ne zna, što znači da mu je svejedno, da ne razmišlja o tome, ne voli to što radi, ali ni ne mrzi, lišen je svake strasti i svakog emocionalnog odnosa. Odbija promaknuće jer ne želi narušiti rutinu. Jako je pasivan, on njih ne smatra prijateljima dok oni njega smatraju, nije mu stalo ni do koga, u potpunosti je lišen potrebe za međuljudskim odnosima, ne želi se nikome povjeriti jer smatra da je sve to uzaludno i suvišno.

Sudilo mu se za ubojstvo, a tužitelj ga optužuje da je loš čovjek zbog odnosa prema majci. On je prekršio sve što je društvo od njega očekivalo. Nije htio biti licemjeran ( nije htio plakati na majčinom grobu ako nije imao potrebu za to). Prekršio je pisani zakon, nije imao niti jedan pošteni razlog za zločin, reagirao je na fizičke podražaje i sunce.

Kratak sadržaj

I.dio romana
”Danas je umrla mama. Ili možda jučer. Ne znam. ”

Radnja romana započinje viješću o smrti Mersaultove majke. On je niži činovnik kod nekog pomorskog mešetara u gradu Alžiru. Nije uopće ambiciozan u poslu, stanuje sam, slabo komunicira sa susjedima, redovito ruča u restoranu kod Celesta, ima tek nekoliko površnih znananca i uglavnom se druži s Emmanuelom koji radi u istoj tvrtki. Njegova je majka zadnje tri godine života provela u ubožnici u selu Marengu, osamdesetak kilometara udaljenom od Alžira. Mersault putuje autobusom na sprovod, provodi noć uz majčin lijes. Uglavnom drijema uz kavu, promatra reakcije prijatelja svoje majke uz odar. Sljedećeg dana, po velikoj žegi, ukopu prisustvuje svega nekoliko ljudi,  budući da starcima iz doma to nije dopušteno.

U povorci se iznimno nalazi starac Perez, s kojim je pokojnica bila veoma prisna, pa mu je ravnatelj ubožnice dopustio da sudjeluje. Mersault se vraća u Alžir i kako je neradna subota, dolazi na kupanje. Na plaži susreće Marie Cordonu, daktilografkinju koja mu se sviđala dok su zajedno radili. Odlaze u kino pogledati neku Fernandelovu komediju, izmjenjuju nježnosti i Marie prespava kod njega. Budi se u nedjeljno jutro i čitav dan provodi promatrajući glavnu ulicu sa svog balkona. Sljedećeg se dana, nakon uobičajenog radnog dana u uredu, vraća kući i na stubištu susreće starog susjeda Salamana, koji već osam godina ima psa, jedinog prijatelja u životu.

Starac neprestano tuče svog psa, koji mu nalikuje. Istodobno se na stubištu pojavljuje i susjed Raymond, za kojega se govori da je svodnik, i koji poziva Mersaulta na vino i kobasice. Pripovijeda mu kako je ozlijedio desnu šaku u tučnjavi koja je uslijedila nakon svađe u tramvaju. Čovjek s kojim se potukao brat je njegove navodne ljubavnice. Raymond je djevojci plaćao stan, hranu i odjeću, a ona nije ništa radila. Posumnjao je da ga vara i pretukao. To nije smatrao dovoljno okrutnom kaznom. Zato je htio da mu Mersault napiše pismo u kojem bi ju istovremeno izvrijeđao i natjerao da mu se vrati. Zatim bi legao s njom i ”upravo u trenutku kad bi trebao da svrši”, pljunuo bi joj u lice i potjerao.

Mersault sastavlja pismo, a Raymond ga naziva prijateljem. Sljedeću subotu iznova provodi s Marie. Budući da je prespavala u njegovu stanu, odlučili su zajedno ručati pa Mersault odlazi kupiti meso. Dok pripremaju ručak, čuju svađu iz Raymondove sobe. Kod njega je bio svodnik, a usput je od policajca zaradio udarac. Marie je nakon ručka otišla, a Raymond je pokucao na  Mersaultova vrata i ispripovijedio mu što se dogodilo. Nakon što je ostvario svoj naum, djevojka ga je pljusnula i on ju je pretukao. Izišli su na konjak i susreli Salamana, kojemu je pobjegao pas.

Sljedećeg tjedna Raymond poziva Mersaulta da provedu nedjelju u vikendici njegova prijatelja. Govori mu da ga cijeli dan prati skupina Arapa, među kojima i brat njegove navodne ljubavnice s kojim se potukao u tramvaju. Mersualt od šefa dobiva ponudu da vodi zastupništvo tvrtke u Parizu, što Mersault otklanja. Marie ga uvečer pita bi li ju ženio, on odgovara kako mu je svejedno. U nedjelju su krenuli s Raymondom u vikendicu. Tamo su ih dočekali njegov prijatelj Masson i njegova supruga.

Dok su se muškarci šetali plažom, primijetili su dvojicu Arapa, od kojih je jedan brat djevojke koju je Raymond pretukao. Uslijedila je tučnjava iz koje je Raymond izišao rasječene usne. Nakon što su se oporavili, Raymond je odlučio uzvratiti. Zatekli su Arape kod nekog izvora. Mersault nagovori Raymonda da mu preda pištolj. Arapi su uzmaknuli, a njih dvojica su krenuli prema vikendici. Mersault nastavlja šetnju po žegi i susreće Raymondova protivnika. Lik mu titra pred očima, a cijeli žal gori od sunca. Arapin izvadi nož, svjetlo obasja čelik, Mersault  poteže revolver i ubija. Zatim još četiri puta puca u nepokretno tijelo.

II.dio romana

Mersault je u zatvoru, gdje ga ispituju o ubojstvu. Branitelj ga obavještava da se tužiteljstvo raspitivalo o njegovu privatnom životu, posebice o njegovoj bešćutnosti na majčinu pogrebu. Istražitelj ga naziva antikristom i maše mu raspelom pred nosom. Marie ga posjećuje, a on više pozornosti poklanja drugim zatvorenicima i njihovim posjetiteljima nego svojoj djevojci. Ubrzo mu ona pošalje i pismo, ali ubrzo mu počinje smetati pažnja. Drži da nije ništa nesretniji od drugih i privikava se bez većih poteškoća na život u samici.

Dane provodi u spavanju i sjećanjima. U svome krevetu, između dasaka i slamnjače, nalazi komadić starih novima s pričom o jednom Čehu koji se nakon 25 godina, sa ženom i djetetom, vratio u rodno selo. Ostavio je obitelj u nekom prenoćištu i otišao u svratište koje su držale njegova majka i sestra. Mati ga nije prepoznala i on se odlučio našaliti. Pokazao im je svoj novac i uzeo kod njih sobu. Noću su ga ubile i opljačkale. Ujutro je došla njegova žena i otkrila o čemu se radi. Majka se objesila, a sestra bacila u bunar.

Prošli su mjeseci, gotovo puna gotova kad je započelo suđenje Mersaultu. Svjedočili su ravnatelj ubožnice, tamošnji vratar, stari Perez, Celeste, Raymond, Marie i Masson. Mersault promatra ljude u sudnici i sa zanimanjem sluša što svjedoci govore o njemu. Optužba se temelji na njegovoj bešćutnosti (nije plakao na majčinu pogrebu, gledao je film u kinu, smislio urotu s Raymondom…) i osuđuju ga na smrt. U očekivanju pogubljenja tri puta odbija ispovjednika, koji ipak naposljetku dolazi. Mersault sluša do trenutka u kojem razjaren izlaže nekoliko svojih razmišljanja o životu. Čemu trud i zavaravanje kad je sve ionako besmisleno. U zadnjim trenucima osjeća da ga je ta silna srdžba očistila od zla, oslobodila nade, da je posve otvoren ravnodušnosti svijeta i sretan.

Bilješka o piscu

Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora. 1945. g. postaje glavni urednik lista Le Combat, a od 1947. se posvećuje isključivo književnosti.

Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Apsurdnosti svijeta, Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom. Među djelima treba izdvojiti ciklus apsurda: roman Stranac (1942.), esej Mit o Sizifu (1942.) te dramu Kaligula i ciklus pobune: roman Kuga, esej Pobunjeni čovjek, drama Opsadno stanje, drama Pravednici.

Poginuo je u automobilskoj nesreći.